JADRANSKO MORE
Jadransko more je zapravo veliki zaljev Sredozemnog mora. Pruža se u smjeru sjeverozapad – jugoistok, između Balkanskog i Apeninskog poluotoka, u dužini 783 km. Zapadna obala je u cijelosti talijanska, a na istoku Jadransko more dodiruje Italiju, Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Albaniju.
Smatra se da je ime dobilo po etruščanskoj koloniji Adriji (ili Hadriji).
U sjeverozapadnom dijelu je plitko (u Tršćanskom zaljevu do 23 m), a na jugu mnogo dublje (u Južnojadranskoj zavali preko 1200 m). Prosječna dubina je oko 240 m.
Jadransko more dijeli se na četiri cijeline:
- Sjeverozapadni plićak (dubine do 50 metara)
- Jabučka morska udolina (do 243 m)
- Palagruški poprečni prag (do 130 m)
- Duboka južnojadranska zavala (najveća dubina 1233 m)
Temperatura mora
Jadransko more ima vrlo izraženu godišnju promjenu površinske temperature mora. Prosječna godišnja temperatura je 11°C. More je najhladnije tijekom zime, a površinska temperatura mora je oko 7°C; Ona rijetko može pasti i niže. U proljeće more postaje sve toplije, pa površinska temperatura raste do 18°C. Ljeti temperature mora dosežu visoke iznose, čak 22-25°C, a na južnom Jadranu i u Istri i do 27°C.
Na Jadranu se termokline, tj. dijelovi vodenog stupa koje odlikuje ista temperatura, veoma dobro mogu razlikovati. Termokline su najočitije tijekom ljeta. Zimi počinju izotermalni procesi, tj. izjednačavanje temperature u vodenom stupu Ljeti prvu termoklinu zapažamo na dubini od 3-5 m, iduću na oko 12 m, a sljedeću na 18 m, dok su na dubini višoj od 30 metara temperature uglavnom konstantne tijekom cijele godine
Morske mijene
Plima i oseka Jadranskoga mora imaju relativno male amplitude. U južnome dijelu ta razlika rijetko prelazi 40-ak centimetara, dok je u sjevernome dijelu ona nesto veća, tako da u Istri i Tršćanskom zaljevu iznosi 1 metar. U nekim uskim kanalima i zaljevima, plima može poprilično narasti tijekom jake bure. Taj fenomen karakterističan je za velike i duboke zaljeve južnoga Jadrana. Morske su mjene miješanoga tipa, što znači da imaju poludnevni ritam tijekom punog mjeseca i mlađaka, a dnevni ritam tijekom prve i zadnje četvrti. Njihove su amplitude veoma nepravilne.
Od vjetrova najpoznatiji su:
- bura – donosi hladnoću
- jugo – donosi vlagu te uglavnom kišu, a ponekad i grmljavinsko nevrijeme
- maestral – ublažuje ljetne sparine
Slanost mora
Ukupna količina soli dobivene iz kilograma morske vode naziva se slanost mora i obično se izražava u gramima ili promilima. Slanost Jadranskoga mora je u prosjeku 38,30 promila, tj. 38.30 grama soli dobije se i 1 kg vode. U sjevernom je dijelu slanost nešto niža nego na srednjem i južnom Jadranu zbog utjecaja rijeke Pad ili Po (rijeka na sjeveru Italije, 652 km duga najveća talijanska rijeka koja cijelim svojim tokom protječe njenim teritorijem).
Hrvatsko podmorjeHrvatsko podmorje skriva više od 85 registriranih i opisanih ronilačkih destinacija. koje uključuju prizore antičkih jedrenjaka i koraljnih livada na okomitim podvodnim zidovima, morskih špilja i olupina ratnih brodova nastanjenih ribljim jatima i Hrvatsku obalu i otoke pod morem.
- luke, sidrišta i područja gustog prometa
- vojni objekti i brodovi
- strogi i posebni rezervati mora
- parkovi prirode i svi zaštićeni dijelovi mora i podmorja
- nacionalni parkovi Brijuni i Krka
- otoci Palagruža i Jabuka.
Zone ronjenja s posebnom dozvolom:
- Nacionalni park Kornati
- Nacionalni park Mljet
NAJDUBLJA TOČKA NA SVIJETU
Marijanska brazda
ZANIMLJIVOSTI
Čudovišta iz dubina
Mnogi smatraju da jezera, mora i oceani skrivaju najvece misterije svijeta. Oni prekrivaju dvije trecine Zemlje i dosezu dubine od preko deset kilometara. Kakve se tajne skrivaju u plavom beskraju, teško je znati.
Gledajuci iz svemira naša planeta se doima gotovo velicanstvenom. Obavijena atmosferom i ukrašena plavicastim vodenim prostranstvima nije bez razloga dobio naziv – plava planeta! Više od dvije trecine njene površine prekrivaju rijeke, jezera, mora i oceani. U tom tihom i gotovo idilicnom svijetu, koji znanstvenici još uvijek nisu do kraja upoznali i istražili, kriju se mnoge nepoznate životinjske vrste, pa cak i prahistorijske nemani o kojima su se minulih stoljeca u mnogim krajevima svijeta ispredale nevjerojatne price.
Najpoznatije srednjostoljetne knjige o morskoj flori i fauni norveškog nadbiskupa i prirodnjaka Olafa Mansona, poznatijeg pod imenom Olaus Magnuss, koji je 1555. godine objavio znamenito djelo “Historiju prirode Skandinavije”, te “Historija životinja” Conrada Gessnera, koja je prvi put tiskana krajem šesnaestog stoljeca, i danas bude stanovito zanimanje znanstvenog svijeta. Obojica prirodnjaka u svojim su djelima, izmedu ostalog, detaljno opisali i brojna fantasticna morska stvorenja koja su, navodno, u prošlosti vidana na raznim meridijanima svijeta.
Saga o krakenu
Za svoja djela dvojica prirodnjaka najvjerojatnije su koristili jednu, u njihovo vrijeme, veoma omiljenu legendu o mocnom krakenu, cudovištu sjevernih mora. Legendu je, izgleda, prvi lansirao biskup Erick Pontopidan iz Bergena, kojemu su ribari, cesto pricali o dramaticnim susretima s “najopakijom i najvecom morskom nemani na svijetu”.
Prema jednoj verziji, kracken je bio crna morska zmija, male glave, sjajnih živahnih ociju i debelog vrata, preko kojeg je padala duga, razbarušena kosa (ili griva), a prema drugoj, radilo se o mnogokrakom džinovskom cudovištu, koje je presretalo i napadalo cak i najvece nordijske ribarske brodove.
Kraken je, navodno, bio više nego fascinantnih dimenzija. Njegova dužina iznosila je više od šezdeset metara, a širina trupla preko šest metara. Iskljucivo se hranio – kitovima, razbijao i uništavao ribarske brodice i borio se s jedrenjacima! Njegovo pojavljivanje predskazivalo je dolazak “teških vremena” – nagovještavao je nesrece i ratove, što i nije cudo, jer ih je u tom dobu bilo na pretek!
Sve skupa, kraken je bio strah i trepet sjvera, ali su Magnuss i Gessner u svojim zanimljivim djelima, ipak, najviše prostora posvetili cudovišnoj morskoj zmiji za koju su tvrdili da bi mogla biti duga cak i punih dvjesto metara. Morska ala je imala gipko pršljenasto tijelo, prekriveno svjetlucavim ljuskama, izmedu kojih su navodno izbijajale rijetke dlake. Kada bi se ukazala iznad zapjenušale morske površine, sve što bi upamtili izbezumljeni ribari i moreplovci bile su blještave oci plamenocrvene boje!
“Bila je široka kao brod!…”
Upravo je takav opis morskog cudovišta dao kapetan Lorence van Veria, koji se sa ovom nemani susreo 1746. godine, dok je plovio pored norveških obala. Slicno stvorenje, cudovišnih dimenzija, opisao je i misionar Hans Egede. Pojavilo se nenadano dok je plovio vodama oko Grenlanda: “Bilo je široko kao brod, a dugo više od tri brodske dužine!” – zabilježio je u svoj dnevnik Hans Egede.
Morska je zmija, prema tvrdnjama Magnussa i Gessnera, svoje žrtve najcešce napadala u nocima punog mjeseca, a nije prezala ni od otvorenog napada na jedrenjake, lomeci ih i odvlaceci u mracne morske dubinu zajedno s njihovim zlosrecnim posadama. Medutim, ono što suvremene prirodnjake zbunjuje nije snaga i cudovišna velicina morskih ala, vec tvrdnja da su njihova tijela bila pršljenast. To, naime, kada su u pitanju živa bica jednostavno nije – anatomski moguce!
Da li i danas u mracnim i tajanstvenim morskim dubinama žive opake morske zmije, koje su ledile krv i najiskusnijim moreplovcima srednjeg vjeka? Šta je istina o “Oktopussu giganteusu”, ogromnoj lignji koja se u prošlosti pojavljivala u raznim, najcešce, južnim morima, napadajuci cak i jedrenjake, lomeci im jedra i odvlaceci ih na morsko dno?
Postoje li i danas morska cudovišta?
TITANIC
O Titanicu
Titanic je putnički brod koji je 14. travnja 1912. g. nakon sudara s ledenjakom potonuo u Atlantskom oceanu i zaustavio se na dubini nešto manjoj od četiri kilometara.
U Londonu 1907. godine sastali su se J. B. Ismay predsjednik White Star Linea i James Pirrie predsjednik brodogradilišta Harland and Wolff. Odlučili su sagraditi tri prekooceanska broda do tada neviđene veličine. Već u srpnju 1908. godine, potpisan je ugovor o izgradnji triju brodova, Olympic, Titanic i Gigantic (kasnije Britannic) koje će konstruirati Tomas Andrews.
Gradnja
Gradnja Titanica započela je 1909. godine, a brod je bio porinut u more 31. svibnja 1911. godine. Bio je dugačak 269 a širok 28 metara, dok mu je nosivost bila oko 46.000 bruto registarskih tona. Dubina gaza bila mu je 10,5 metara, visina od kobilice do komandnog mosta 32 metra, dok je visina do vrha njegovih četriju dimnjaka 56 metara. Maksimalna brzina Titanica bila je 25 čvora. Imao je 30,000KS s tri glave i bio je parobrod. Titanic se smatrao nepotopivim brodom. Imao je najnapredniju tehnologiju i bio je “najsigurniji brod”
Kratko putovanje
Titanic je krenuo iz luke Southampton na svoje prvo prekooceansko putovanje 10. travnja 1912. U nastojanju da osvoji Plavu vrpcu Atlantika na svom prvom putovanju u New York kapetan je namjerno krenuo kraćim kursom, sjevernijim od propisanog, i time zanemario opasnost od sudara s ledenim bregovima. Samo četiri dana kasnije, 14. travnja 1912. godine u 23:40 Titanic se pri brzini od 22 čvora sudario sa santom leda, koja ga je i potopila u 2:40h. Titanic se prepolovio na dva dijela.
Broj žrtava
Titanic je nakon sudara poslao poziv u pomoć, a prvi brod koji je stigao u pomoć bio je Carpathia. Od 2.223 putnika i članova posade preživjelo je samo 706. Poginulo ili utopilo ih se 1.517, od toga 1,360 muškaraca i 157 žena i djece.
Katastrofu Titanica je 14 godina prije predvidio Morgan Robertson u svojem romanu “Futility, or the Wreck of Titan“. Roman donosi priču o britanskom putničkom brodu Titan koji, budući da je bio na glasu kao nepotopiv, nije imao dovoljno čamaca za spašavanje. Na putu prema New Yorku jedne je travanjske večeri udario u santu leda i potonuo u sjevernom Atlantiku. Iako je nakon katastrofe pravog Titanica roman objavio ponovo s malim izmjenama, sličnosti su ostale zapanjujuće. Novi brod imao je 66.000 tona istisnine; Robertsonov je imao 70.000 tona istisnine. Stvarni je bio dugačak 882.5 stopa; fiktivni 800 stopa. Oba su imala 3 elise i brzinu od 24-25 čvorova. Oba su mogla nositi oko 3.000 ljudi i oba su imala čamce za spašavanje tek za jedan dio putnika. Ali nebitno, jer su oba dva bila oslovljena sa ‘nepotopiva’.
Titanicovo raspadanje
Najpoznatija svjetska brodska olupina, Titanic bi mogao, za nekih dvadesetak godina, nepovratno nestati. Uzbunu su podigli podvodni istraživači koji su godinama redovno posjećivali ostatke čuvenog broda na dnu u kanadskim atlantskim vodama. Prilikom najnovije posjete, uočili su da se rđa proširila i zahvatila mnogo veći postotak površine na metalnim dijelovima čuvenog putničkog parobroda potopljenog nakon udara u ledeni brijeg tokom prvog putovanja.
Neki od eksperata kažu da su višestruki pokušaji podizanja Titanica na površinu, kao i odobrene ali i ilegalne posjete turista i lovaca na potopljeno blago, mnogo doprinijele bržem korodiranju broda. Međutim, drugi tvrde da je uzrok ovako brzog rđanja u inače hladnim vodama prije svega u pojačanom ribarenju iznad tog područja.
Smanjena količina ribe, kaže jedan od eksperata, znači i da je uništena prirodna regulacija količine mikroorganizama. Oni sada padaju na dno i biološkim putem pospješuju koroziju.
Tempo propadanja olupine je takav da, kako su naučnici izračunali, more i rđa dnevno pojedu oko 300 kilograma željeza sa Titanica. Paluba, časničke kabine i jarbol već su se urušili i nestali pod pijeskom, a rđa je opasno zahvatila i pramac broda, čuven kao mjesto sa kojeg je Leonardo Di Caprio u filmu ‘Titanic’ uzvikivao: “Ja sam kralj svijeta.”
Titanic je pronađen 1985. na dubini od 3962 metra. Pronašli su ga Robert Ballard i Jean-Louis Michel.
- 400 – tlak vode, mjeren u atmosferama, na dubini gdje počiva Titanic
- 5-10 minuta – približno vrijeme koje je Titanicu trebalo da dosegne dno oceana
- 56 km/h – približna brzina kojom je pramčani dio putovao do morskog dna
- 18m – dubina koju pramac doseže ispod dna oceana
- 12m – visina pramca koja se nalazi iznad površine morskog dna
- 80 km/h – približna brzina (50 mph) kojom se krmeni dio kretao na svom putu prema dolje.
